Istorijat škole | Osnovna škola MRKOJEVIĆI

Osnovna škola “Mrkojevići” osnovana je 1885. godine.
Od tada do danas traje i istrajava u plemenitoj misiji obrazovanja i vaspitanja.
Od svog osnivanja škola je bila pokretač razvoja ovog kraja. Generacije prosvjetnih radnika utkale su sebe u njen razvoj.
Njeni bivši učenici, ostvareni u raznim profesijama, doprinose razvoju svog kraja, a Školu doživljavaju kao dragu uspomenu svjesni dobrih temelja koje im je dala pa dobročinstvima pomažu njen rad.
Danas Škola ima 300 učenika u matičnoj školi u Pečuricama i u dvije petorazredne područne škole u Dobroj Vodi i Gorani.

Razvoj škole u periodu 1885 – 1945.

Svoju prvu školu Mrkojevići su sami sagradili za nepune dvije godine, a u njenu gradnju uloženo je 2.320 fjorina. Knjaz Nikola je pomogao izgradnju škole sa 25 francuskih napoleona.

Po osnivanju školski rejon obuhvatio je svih devet mrkovskih sela: Pečurice, Dobru Vodu, Velje Selo, Grdoviće, Dabeziće, Kunje, Pelinkoviće, Malu i Veliku Goranu kao i udaljene Mikuliće. U prvoj školskoj godini školu je trebalo da pohađa 51 učenik starosti od 7 do 14 godina ali je na zahtjev roditelja, a po uputstvu vojvode Sima Popovića, 13 učenika oslobođeno školske dužnosti. Razlozi su bili različiti, uglavnom udaljenost od škole ili su djeca pomagala odraslima u poljoprivrednim radovima i oko stoke. Iako ne treba zanemariti ove razloge, glavni razlog izbjegavanja školske obaveze je bio strah da će preko narodne škole nove vlasti vršiti pokrštavanje. Pošto su za vrijeme osmanske vladavine sela imala svoje vjerske škole – mejtepe, među stanovništvom se moglo čuti da novootvorena škola „nije naša škola“. Otpor slanju djece u školu bio je toliki da su pojedinci prijetili iseljavanjem ukoliko njihova djeca budu primorana da pohađaju školu.

Otpor je splasnuo poslije 1889. godine kada je donijeta Uredba Knjaževine Crne Gore kojom se garantuje ravnopravnost vjeroispovjesti u školama. Shodno ovoj uredbi za djecu islamske vjeroispovijesti uvodi se vjeronauka, a nastava se nije odvijala petkom.

Prvi učitelji u Mrkojevićima bili su Jovan Vujanović, Đuro Popović, Nikola Vučinić, Marko Leković, Luka Jovović. U prosvjetnoj misiji, oni su radili na mijenjanju svijesti o školovanju kao uslovu ukupnog napretka pojedinca i društva i na razvoju patriotizma u sredini koja je vjekovima pripadala Osmanskom carstvu i nije mogla odmah po oslobođenju doživjeti Crnu Goru kao svoju državu. Iz sačuvanih školskih ljetopisa primjećuje se da su učitelji nezadovoljni brojem učenika i njihovim zalaganjem u učenju, ali i da su vrlo revnosni kada su u pitanju školske svečanosti koje treba da razviju „patriotizam“ (Savindan, Trojičindan).

Interesantno je da su roditelji, sa jedne strane pokazivali veći ili manji otpor prema slanju djece u školu, a sa druge izvršavali sve obaveze prema školi- održavali školu i učiteljski stan, nabavljali ogrjev, pomagali izgradnju potrebnih objekata. Učitelji su bili vrlo poštovani i cijenjeni od svih mještana.

Zgrada škole u Pečuricama podignuta 1885/renovirana 1985

U tradicionalnoj sredini kakvi su Mrkojevići nije se moglo očekivati da roditelji šalju žensku djecu u školu. Od osnivanja škole do izbijanja Prvog svjetskog rata nastavu je pohađalo samo osam djevojčica.

Tokom prvog svjetskog rata škola je dijelila sudbinu države Crne Gore. Za vrijeme austrougarske okupacije školska zgrada je pretvorena je u konjušnicu, a sve je osim zidova i krova bilo uništeno. Mjesne vlasti, školski odbor i roditelji su po oslobođenju prionuli na posao i osposobili školu za dalji rad.

Međuratni period obilježilo je masovnije slanje učenika, pa i ženske djece, u školu. Školske 1922/1923. godine od 122 učenika, 45 su bile djevojčice, a deset godina kasnije, od 397 učenika, djevojčice su činile gotovo polovinu učenika. U to vrijeme škola ima i knjižnicu koja je imala 171 knjigu za nastavnike i 82 knjige za učenike.[1] Osim nastave, učitelji su aktivno učetvovali u opismenjavanju omladine, držanju predavanja i drugim društveno korisnim djelatnostima.

Udaljenost nekih sela od škole bila je velika prepreka za školovanje. Ovaj problem su prvo prepoznali stanovnici Male Gorane i Velje Gorane i Pelinkovića i zatražili otvaranje škole u Gorani. Pošto nije bilo drugog pogodnog objekta, nastava počinje 1928. godine u vakufskoj kući. 1932. Goranci i Pelinkovići se samoorganizuju i grade školu. Mještani su gorjeli krečane, pekli crijep i nabavili kamen za školsku zgradu. Zabilježeno je da je Aiša Nikezić ustupila dio crijepa sa svoje kuće kako bi škola na vrijeme bila pokrivena.

Slijedila je inicijativa za otvaranje škole u Dobroj Vodi. Za izgradnju ove škole opredijeljen je dio sredstava Fonda za podizanje škole u Pečuricama, ali je škola zbog nedostatka sredstava, otvorena tek početkom 1941.

Tokom Drugog svjetskog rata školska zgrada u Dobroj Vodi služila je okupatorima kao konjušnica. U Pečuricama i Gorani, koje su okupacionom podjelom pripale Velikoj Albaniji, nastava se tokom okupacije izvodila na albanskom jeziku, a roditelji su bili primorani slati djecu u školu. Prilikom povlačenja okupacionih vlasti, uništen je ili odnesen veliki dio školske dokumentacije.

Razvoj škole u periodu 1945 - 1985.

Po oslobođenju, krajem 1944. godine Mrkojevići su za samo mjesec dana osposobili škole za nastavu koja počinje u januaru 1945. godine.[1] Nameće se potreba za otvaranjem škola u Dabezićima i Kunjama. Školske 1947/1948. godine počinje sa radom škola u Dabezićima, a sljedeće godine škola u Kunjama. Škola u Kunjama je smještena u džamijskoj kući, a u Dabezićima u privatnoj kući. Mještani ovih sela su samodoprinosom adaptirali postojeće kuće i pretvorili ih u učionicu i stan za učitelja.[2] Otvaranjem ovih škola zaokružena je školska mreža u Mrkojevićima.

Shodno nastojanjima države da se opismeni i školuje stanovništvo, škola u Pečuricama školske 1950/1951. godine prerasta u produžnu, a od 1959. u osmogodišnju. Produžetak trajanja školovanja nameće potrebu obezbjeđivanja prostora za odvijanje nastave. Škola do 1950. godine raspolaže sa svega dvije učionice. Problem nedostatka prostora djelimično je riješen adaptiranjem dvije prostorije nekadašnjeg učiteljskog stana za potrebe nastave. Zemljodjelska zadruga čija se zgrada graničila sa školom ustupila je školi dvije nedovršene prostorije. Jedna je adaptirana u zbornicu i kancelariju, a druga u đačku radionicu. Pomoć u radu i materijalu i finansijska sredstva za adaptaciju opet su obezbjedili mještani. I pored obezbjeđivanja novog prostora škola je morala raditi u dvije smjene što je predstavljalo dodatno opterećenje za nastavnike.
Školske 1962/1963. godine škola u Pečuricama postaje matična za područje Mrkojevića, a ostale četiri: Dobra Voda, Gorana, Dabezići i Kunje, njena područna odjeljenja. 1963. godine donosi se odluka o trajnom rješavanju problema nedostatka prostora u matičnoj školi, tako što se vrši zamjena prostorija sa Zemljodjelskom zadrugom. Opština Bar preuzima na sebe otplatu kredita zadruge i Fond za školstvo NOO Bar odobrava 1.500.000 dinara za prvu fazu adaptacije, a naredne godine još 3.311.771 dinara za dalje radove i opremu. Prve godine adaptirane su četiri učionice, ali je za rad u jednoj smjeni bila potrebna još jedna učionica. Nastavničko vijeće je 1965. godine donijelo odluku da svi zaposleni u školi izdvoje od svojih skromnih primanja po 5.000 dinara za adaptaciju škole. Njima su se pridružili članovi Školskog odbora i dio roditelja pa je ove školske godine završena potrebna učionica, a nabavljena su i određena nastavna sredstva.

1963. izvršena je adaptacija školskih zgrada u Gorani i Dabezićima. Pošto je Opština Bar odobrila samo 500.000 dinara za opravku krova u Gorani, od dobijenih sredstava kupuje se neophodan materijal za obje škole, a roditelji obezbjeđuju krovnu građu u Gorani i kreč i pijesak u Dabezićima i sve to ugrađuju dobrovoljnim radom.

Škola u Kunjama 1949 – 1968.

U poslijeratnom periodu škole u Mrkojevićima su centri opismenjavanja, kulturne i javne djelatnosti. Odmah po oslobođenju organizovani su tečajevi opismenjavanja. Osim toga, svakog mjeseca drže se po tri predavanja, a predavači su učitelji i društveno – politički i zdravstveni radnici iz grada. Od 1952. godine počinje sa radom kulturno – prosvjetno društvo. Otvara se Narodna čitaonica koju knjigama snadbjeva Savjet za prosvjetu. Otvara se i Narodni univerzitet koji organizuje predavanja na različite teme. Zaposleni u školi su aktivno učestvovali u njegovom radu kao organizatori i predavači, a za teme iz političkog života angažovani su i profesionalni predavači. Škola, uz pomoć „Crvenog krsta“ koji nabavlja opremu i materijal za rad, otvara i tečaj domaćinstva.

U ovom periodu počinje i vannastavni rad sa učenicima pa se osnivaju dramska i folklorna sekcija, ozelenjava dvorište i uređuje školski voćnjak, a učenici starijih razreda učestvuju u humanitarnim akcijama.

Od 1964. godine, kao događaj od posebnog značaja na kraju nastavne godine, proslavlja se Dan škole. Za Mrkojeviće je to poseban praznik. Toga dana su svi Mrkojevići, bez obzira da li imaju djecu školskog uzrasta ili ne, dolazili u školu. Nastavnici i učenici su sa podjednakim uzbuđenjem željeli da pokažu rezultate svog rada. To je bila prilika i da se nagrade najuspješniji učenici. Nagrada je obično bila knjiga, ali sama činjenica da ste pohvaljeni pred nekoliko stotina svojih komšija je vrednija od bilo koje nagrade.

Baš kad su stvoreni podnošljivi uslovi za rad škola zemljotres 1968. godine sve vraća na početak. Potpuno su uništene školske zgrade u Pečuricama, Dobroj Vodi i Gorani. Reakcija šire društvene zajednice bila je munjevita. Pomoć školi i učenicima poslale su 22 škole i organizacije iz svih krajeva Jugoslavije. Građani Nikšića poklanjaju montažni školski objekat u kome je nastava počela poslije svega 45 dana od početka radova. U znak zahvalnosti i poštovanja škola u periodu 1968 – 1985. nosi ime Osnovna škola „Nikšić“.

Montažni objekat je bio samo privremeno rješenje. Sredstvima solidarnosti građana Vojvodine i Fonda za otklanjanje posljedica od zemljotresa sagrađena je sadašnja školska zgrada u Pečuricama. Predračunska vrijednost radova iznosila je 1.500.000 dinara, a radovi su završeni 1973. godine.

Područne škole su takođe pretrpjele značajna oštećenja i zahtijevale su sanaciju ili izgradnju novih objekata. Područna škola u Kunjama sagrađena je 1971. Za sanaciju škole u Dobroj Vodi Fond za obnovu i Zajednica obrazovanja nijesu imale sredstava, pa je škola sama finansirala njenu sanaciju iz fonda osiguranja namijenjenog obnovi inventara i učila. Radovi su završeni iste godine. Za školske zgrade u Dabezićima i Gorani nije bilo novca pa škola u Dabezićima nastavlja rad u privatnoj kući, a škola u Gorani u montažnoj baraci koju je podiglo Komunalno preduzeće iz Bara.

Sredstvima Fonda za obnovu škola je dobila šest montažnih stanova (tri u Pečuricama i po jedan u Dobroj Vodi, Kunjama i Gorani) pa je, uz tri postojeća, raspolagala sa ukupno devet stanova što joj je omogućavalo da privuče kvalitetan nastavni kadar.

Sedamdesetih godina prošlog vijeka otpočelo je ograđivanje i uređivanje školskih dvorišta. Nastavnici, roditelji i učenici su zajedničkim snagama uređivali dvorišta škola u Dabezićima, Dobroj Vodi, Kunjama, Gorani i Pečuricama. Tako je npr. 1974. dvorište škole u Pečuricama prošireno za 70 kvadrata, sportski tereni za 150 kvadrata, betonirano 45 metara staza i stepenice i zasađeno 50 stabala borova i bagrema. Uz finansijsku pomoć Mjesne zajednice i uz dobrovoljni rad nastavnika i učenika, 1976. godine betoniran je sportski teren sa tri reda tribina sa istočne i zapadne strane. Ovaj teren je, u nedostatku adekvatnijeg prostora, već 40 godina mjesto svih važnijih sportskih i kulturno – zabavnih manifestacija u Mrkojevićima, ali je, na žalost, danas u lošem stanju i zahtijeva sanaciju.

Zemljotres 1979. u manjoj mjeri je oštetio matičnu školu u Pečuricama i školu u Kunjama pa je u njima poslije kraće pauze nastavljen rad. U ostalim selima sagrađeni su školski objekti montažnog tipa (u Gorani, Dabezićima i Dobroj Vodi). Škola u Gorani je svečano otvorena 27. avgusta iste godine i bila je prva škola u postradalom području koja je podignuta poslije zemljotresa.

1983. godine preduzeće „Put“ iz Sarajeva asfaltiralo je rukometno igralište u matičnoj školi. Te godine su nabavljene i sprave za gimnastiku, pa je škola, po izvještaju prosvjetnog savjetnika Radovana Pavićevića, mogla služiti kao primjer drugim školama po odnosu prema fizičkoj kulturi. Za razvoj školskog sporta u Mrkojevićima i brojne nagrade na opštinskim i republičkim takmičenjima najveće zasluge ima nastavnica Milijana Šabović. Po izvještajima prosvjetnih savjetnika škola je bila izuzetno dobro opremljena nastavnim sredstvima, a poseban utisak ostavljala je činjenica da je isti nivo opremljenosti matične i područnih škola.

Savremeni razvoj škole

Uspješan rad škole i njen doprinos razvoju lokalne zajednice prepoznat je i nagrađen. Za izuzetne rezultate u oblasti obrazovanja i vaspitanja Škola dobija Nagradu oslobođenja Bara 1980. godine. Potom, 1985. godine, u povodu 100 godina postojanja, Škola je odlikovana Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima. Jubilej je bio povod za sanaciju zgrade prve škole u Pečuricama. 1987. Škola je dobila priznanje Stana Tomašević Arnesen.

1990. godine škola dobija najveće priznanje za oblast obrazovanja – Oktoih. U obrazloženju nagrade, pored ostalog, navedeno je: „Škola je u potpunosti uspjela da se poveže sa društvenom sredinom, da je emancipuje, da je uzdigne na zavidan obrazovni i kulturni nivo. Njena otvorenost prema sredini je istovremeno i njena bitna karakteristika, pa zahvaljujući tome ona postaje jezgro iz koga se mobilišu naučni, kulturni, javni i društveni radnici, inicijatori organizovanog života u mjesnoj zajednici i šire. Prilikom uručivanja nagrade republički sekretar za nauku, kulturu i fizičku kulturu Miodrag Lekić je, pored ostalog, istakao: „Tokom 105 godina svog rada i postojanja ova škola je dala izvanredan doprinos obrazovanju i opismenjavanju ljudi ovoga kraja, očuvanju njegove kulture, govora i običaja. U svim presudnim vremenskim razdobljima ova uzorna ustanova je doprinijela očuvanju i širenju opšteljudskih vrijednosti, patriotskih osjećanja i duha jugoslovenstva.“

Dobročinstvo – oslonac savremenog razvoja škole

Za razliku od prethodnog perioda, kada je škola prvenstveno bila upućena na podršku opštine i države, a u nedostatku njihove podrške bila prepuštena entuzijazmu uprave škole, nastavnika, roditelja i mještana, u savremenom razvoju škola dobija podršku još dva veoma važna oslonca: privrednika iz ovog kraja i naših iseljenika. Oni su nezaobilazni učesnici, a veoma često i pokretači infrastrukturnih ulaganja u školu. Broj donatora u pojedinim projektima je veći od sto, a iznos uloženih sredstava se mjeri stotinama hiljada evra. Među stotinama donacija, teško je po nekom kriterijumu izdvojiti one najvrednije, uz izvinjenje svima koje nećemo pomenuti ovom prilikom, a dali su nemjerljiv doprinos razvoju škole.

Prepoznavši prevoz iz udaljenih sela kao trajni problem u funkcionisanju škole iseljenici, mještani i članovi kolektiva su 1999. godine prikupili potrebna sredstva i kupili autobus za prevoz učenika. Vrijednost investicije je bila 17. 959 DEM.

Za rješavanje problema vodosnadbjevanja matične škole iseljenik Bećir Vulić je 2000. godine donirao 14.400 USD. Izgradnja rezervoara za vodu otvorila je mogućnost da se izgradi i opremi novi sanitarni čvor koji je 2003. godine sa 21.400 USD finansirao iseljenik Husein Pelinković sa sinovima Ljumnijom i Drgutom.

2001.godine iseljenici su finansirali zamjenu svih prozora na matičnoj školi (34.700 USD od 124 donatora) i pomogli, sa Ministarstvima kulture i pomorstva, Opštinom Bar i privrednicima grada, štampanje monografije Ethema Peročevića Školstvo u Mrkovićima 1885 – 2000.

Primjenu savremenih tehnologija u nastavi omogućio je 2001. godine iseljenik Redžo Nikezić koji je opremio informatički kabinet sa 10 računara (15.895 USD). Time je naša škola među prvima u Crnoj Gori imala savremeni informatički kabinet.

Lokalni odbor IRD-a je 2002. iz fonda USAID-a obezbjedio oko 18.000 USD za sanaciju ravnog krova škole u Pečuricama i izgradnju scenskog prostora.

Rekonstrukcija elektro-mreže u matičnoj školi izvedena je 2006. godine a sredstva su obezbijedili iseljenici (6.300 USD). 2007. instalirano je centralno grijanje u područnoj školi Dobra Voda koje je finansirao Hajdar Dako Šabović (8.000 USD). Sljedeće godine Ministarstvo prosvjete finansira centralno grijanje u matičnoj školi (34.000 EUR).

Zub vremena i novi standardi nametnuli su potrebu za izgradnjom novih školskih zgrada za područne škole. 2003. godine izgrađena je školska zgrada u Dobroj Vodi. Ukupna vrijednost radova je oko 175.000 EUR. Oko 40% sredstava obezbijedila je Vlada Crne Gore. Barska preduzeća Zavod za izgradnju Bara, „Put“, „Luka Bar“ i „Pomgrad“ iz Splita donirali su 40% sredstava, dok su preostali iznos obezbijedili Opština Bar, iseljenici i mještani.

2006. temeljno je sanirana školska zgrada područne škole u Kunjama. Radove su finansirali iseljenici (15.900 USD), mještani i Vlada Crne Gore.

Iste godine je izgrađena nova školska zgrada u Gorani. Na inicijativu NVO „Mrkojevići“ za svega godinu dana prikupljena su sredstva i podignuta nova školska zgrada. Vlada Crne Gore je investirala 40.000 EUR i namještaj za školu, Opština Bar 20.000 EUR, iseljenici 53.600 USD i 1.300 EUR, mještani 3.640 EUR i 1.650 USD. Ukupno je bilo 176 donatora u novcu, a sa onima koji su donirali materijal i pomogli u radu – preko 200 donatora.

Partnerski odnos Škole i NVO “Mrkojevići” iskazao se kroz više projekata. 2004. godine u školi u Pečuricama otvorena je vaspitna jedinica JPU “Vukosava Ivanović-Mašanović”. Sljedeće godine ofarbana je fasada matične škole. U školi se organizuje kurs računara, promocije knjiga, likovne izložbe, sportske igre. Kroz organizaciju „Dana Mrkojevića“ obezbjeđuju se sredstva za postavljanje rasvjete na sportske terene, nabavlja se sportska oprema koja ostaje na korišćenje školi, a poslije jedne likovne kolonije, desetak radova poznatih slikara sa prostora bivše Jugoslavije poklonjeno je školi. Škola je 2006. godine uz pomoć NVO „Mrkojevići“ i donatora izdala knjigu Muharema Muratovića „Miris zavičaja – iseljenici iz Mrkojevića“.

Neophodnost korišćenja savremenih tehnologija u nastavi iziskivala je nove investicije. 2009. godine kroz donaciju Telekom-a uveden je bežični internet u matičnu školu. Narednih godina je kroz pojedinačne donacije obezbijeđeno nekoliko stonih i prenosnih računara i lcd televizora koji se koriste u nastavi. 2014. godine završena je nadogradnja prizemne etaže i sanitarnog čvora matične škole sa pristupnom rampom za osobe smanjene pokretljivosti. Sredstva je obezbijedilo Ministarstvo prosvjete, a ukupna investicija premašila 260.000 EUR.

U septembru 2016. godine Savjet roditelja je pokrenuo, a Školski odbor podržao inicijativu za sanaciju školske zgrade u Dobroj Vodi. Za samo mjesec dana mještani Mrkojevića, privrednici iz ovog kraja i naši iseljenici prikupili su preko 12.000 EUR pa je školska zgrada u Dobroj Vodi u potpunosti sanirana.

Škola je u junu 2020. godine, pomognuta dobrotvorima, izdala elektronsku knjigu Moć olovke- stranice dnevnika učenika 7. i 9. razreda Osnovne škole “Mrkojevići” nastale za vrijeme epidemije kovid-19 i online nastave, sa posvetom 135-oj godišnjici rada Škole.

Literatura:

1.Ethem Peročević, Školstvo u Mrkovićima 1885 – 2000, Bar, 2000.
2.Muharem Muratović, Miris zavičaja – iseljenici iz Mrkojevića, Mrkojevići, 2006.
3.Savo Lekić, Razvoj prosvjete i školstva u barskoj opštini, Bar, 2005.
4.Godišnji planovi rada Osnovne škole “Mrkojevići”.