ISTORIJAT ŠKOLE

Osnovna škola „Mrkojevići“ 1885. -2017.

Osnovna škola “Mrkojevići” osnovana je 1885. godine. Prvi đaci, njih 38, ušlisu u đačke klupe 15. februara 1886. Od tada pa do danas, tokom svog 132 – godišnjeg trajanja škola vrši plemenitu misiju razvoja prosvjete u ovom kraju.  Ona za Mrkojeviće nije samo mjesto gdje se stiče znanje, ona je bila i ostala mjesto okupljanja, razvoja kreativnih ideja, spona tradicije i savremenosti, hram nauke oplemenjen ljudskim dobročinstvom.

Od svog osnivanja škola je bila pokretač razvoja ovog kraja.  Brojni učenici postali su uspješni u raznim profesijama: ugledni prosvjetni radnici, ljekari, pravnici, privrednici. Uspješni bivši učenici doprinose razvoju svog kraja, a  školu doživljavaju kao svoj drugi dom. Rado joj se vraćaju, pomažu njen rad i raduju se svakom njenom uspjehu.

Osim matične škole u Pečuricama, Osnovnoj školi“Mrkojevići” pripadale su i četiri područne škole u udaljenim selima: Dabezićima, DobrojVodi, Kunjama i Gorani. Zbog malog broja učenika 2003. godine je zatvorena područna škola u Dabezićima, a 2016. u Kunjama. Školske 2016-2017. škola broji 309 učenika u matičnoj školi u Pečuricama i dvije petorazredne područne škole: u Dobroj Vodi i Gorani.

Razvojn škole u periodu 1885 - 1945

Zgrada škole u Pečuricama, podignuta 1885, renovirana 1985

Svoju prvu školu Mrkojevići su sami sagradili. Sagrađena je za nepune dvije godine, a u njenu gradnju uloženo je 2320 fjorina. Knjaz Nikola pomogao je izgradnju škole sa 25 francuskih napoleona. Kako tada, tako i do danas, Mrkojevići nijesu čekali da im neko drugi obezbijedi uslove za kvalitetno obrazovanje, već su uvijek priskakali u pomoć školi i riješavali njene akutne probleme.

Po osnivanju školski rejon je obuhvatao devet mrkovskih sela: Pečurice, Dobru Vodu, Velje Selo, Grdoviće, Dabeziće, Kunje, Pelinkoviće, Malu i Veliku Goranu kao i dosta udaljene Mikuliće. U prvoj školskoj godini školu je trebao pohađati 51 učenik starosti od 7 do 14 godina ali su na zahtjev roditelja, a po uputstvu vojvode Sima Popovića 13 učenika oslobođeni školske dužnosti. Razlozi za oslobađanje od škole su bili različiti. Siromaštvo i udaljenost od škole bili su opravdani razlozi oslobađanja. U drugim slučajevima oslobađani đaci su bili jedinci u porodici, ili su oslobađana djeca iz porodica koje imaju više đaka, kako bi imao ko pomagati oko stoke i obrade zemlje.Otpor slanju djece u školu bio je toliki da su pojedinci prijetili iseljavanjem ukoliko njihova djeca budu primorana da pohađaju školu.

Iako ne treba zanemariti ove razloge, glavni razlog izbjegavanja školske obaveze je bio strah da će putem škole nove vlasti vršiti pokrštavanje. Pošto su za vrijeme osmanske vladavine sela imala svoje vjerske škole – mejtepe, među stanovništvom se mogao čuti i stav da novootvorena škola „nije naša škola“. Otpor je splasnuo poslije 1889. godine kada je donijeta Uredba Knjaževine Crne Gore kojom se garantuje ravnopravnost vjeroispovjesti u školama. Shodno ovojo uredbi za djecu islamske vjeroispovjesti se uvodi vjeronauka, dok se nastava nije odvijala petkom.

Prvi učitelji u Mrkojevićima nijesu imali samo prosvjetnu misiju. Njihov zadatak je bio, da prije svega, privole djecu da idu u školu. Drugi važan zadatak je bio da ubijede stanovništvo da njihov cilj nije pokrštavanje stanovništva, a da opet suptilno rade na razvoju patriotizma u sredini koja je vjekovima pripadala Osmanskom carstvu i nije mogla odmah po oslobođenju doživjeti Crnu Goru kao svoju državu. Iz sačuvanih školskih ljetopisa primjećuje se da su učitelji nezadovoljni brojem učenika i njihovim zalaganjem, ali i da su vrlo revnosni kada su u pitanju školske svečanosti koje treba da razviju „patriotizam“ ( Savindan, Trojičindan).

Interesantno je da su roditelji, sa jedne strane pokazivali izvjestan otpor prema slanju djece u školu, a sa druge izvršavali sve obaveze prema školi : održavali školu i učiteljski stan, nabavljali ogrijev, pomagali izgradnju potrebnih objekata…

U tradicionalnoj sredini, kakvi su Mrkojevići, nije se moglo očekivati da roditelji šalju žensku djecu u školu. Od osnivanja škole do izbijanja Prvog svjetskog rata nastavu je  pohađalo samo osam djevojčica.

Tokom prvog svjetskog rata škola je dijelila sudbinu države Crne Gore. Za vrijeme austruugarske okupacije pretvorena je u konjušnicu , a sve je osim zidova i krova bilo uništeno. Mjesne vlasti, školski odbor i roditelji su po oslobođenju prionuli na posao i osposobili školu za dalji rad.

Međuratni period obilježilo je masovnije slanje učenika, pa i ženske djece u školu. Školske 1922-23 od 122 učenika, 45 su bile djevojčice, a deset godina kasnije od 397 učenika, djevojčice su činile gotovo polovinu. U to vrijeme škola ima i knjižnicukoja je raspolagala sa 171 knjigom za nastavnike i 82 knjige za učenike.[1] Osim nastave,učitelji su aktivno učetvovali u opismenjavanju omladine, držanju predavanja i drugim društveno korisnim djelatnostima.

Udaljenost nekih sela od škole bila je velika prepreka za školovanje. Ovaj problem su prvo prepoznali stanovnici Male i Velje Gorane i Pelinkovića i zatražili otvaranje škole u Gorani. Pošto nije bilo drugog pogodnog objekta, nastava počinje 1928. godine otvaranjem škole u vakufskoj kući. 1932 Goranci i Pelinkovići se samoorganizuju i grade školu. Mještani su gorjeli krečane, pekli crijep i nabavili kamen za školsku zgradu. Posebno impresionira primjer Aiše Nikezić koja je ustupila dio crijepa sa svoje kuće, ostavivši samo dio iznad ognjišta, kako bi škola bila na vrijeme pokrivena.

Slijedila je inicijativa za otvaranje škole u Dobroj Vodi. Za izgradnju ove škole opredijeljen je dio sredstava Fonda za podizanje škole u Pečuricama, ali je škola  zbog nedostatka sredstava,otvorena tek početkom 1941.

Tokom Drugog svjetskog rata školska zgrada u Dobroj Vodi je služila okupatorima kao konjušnica.  U Pečuricama i Gorani koje su okupacionom podjelom pripale Velikoj Albaniji nastava se tokom okupacije izvodila na albanskom jeziku a roditelji su bili primorani slati djecu u školu. Prilikom povlačenja okupacionih vlasti uništen je ili odnešen veliki dio školske dokumentacije.

Razvoj škole u periodu 1945 -1985

Po oslobođenju, krajem 1944. godine Mrkojevići su za samo mjesec dana osposobili škole za nastavu koja počinje u januaru 1945. godine. Nameće se potreba za otvaranjem škola u Dabezićima i Kunjama.Školske 1947/48 počinje sa radom škola u Dabezićima, a sljedeće godine škola u Kunjama. Škola u Kunjama je smještena u džamijsku kuću, a u Dabezićima u privatnu kuću. Mještani ovih sela su samodoprinosom adaptirali postojeće kuće i pretvorili ih u učionicu  i stan za učitelja. Otvaranjem ovih škola zaokružena je školska mreža u Mrkojevićima.

Škola u Kunjama 1949 - 1968
Zgrada zadružnog doma

Shodno nastojanjima države da se opismeni i školuje stanovništvo, škola u Pečuricama školske 1950/1951. prerasta u produžnu, a od 1959. u osmogodišnju. Produžetak trajanja školovanja nameće potrebu obezbjeđivanja prostora za odvijanje nastave. Škola do 1950. godine raspolaže sa svega dvije učionice.Problem nedostatka prostora djelimično je riješen adaptiranjem dvije prostorije nekadašnjeg učiteljskog stana za potrebe nastave. Zemljodjelska zadruga čija se zgrada graničila sa školom ustupila je školi dvije nedovršene prostorije. Jedna je adaptirana u zbornicu i kancelariju, a druga u đačku radionicu. Pomoć u radu i materijalu i finansijska sredstva za adaptaciju opet su obezbjedili mještani. I pored obezbjeđivanja novog prostora škola je morala raditi u dvije smjene što je predstavljalo dodatno opterećenje za nastavnike.

Školske1962/63. godine škola u Pečuricama postaje matična za područje Mrkojevića, a ostale četiri: Dobra Voda, Gorana, Dabezići i Kunje, njena područna odjeljenja. 1963. godine donosi se odluka o trajnom rješavanju problema nedostatka prostora u matičnoj  školi, tako što se vrši zamjena prostorija sa Zemljodjelskom zadrugom. Opština Bar preuzima na sebe otplatu kredita zadruge i Fond za školstvo NOO Bar odobrava 1 500 000 dinara za prvu fazu adaptacije, a naredne godine još 3 311 771 dinara za dalje radove i opremu. Prve godine adaptirane su četiri učionice, ali je za rad u jednoj smjeni bila potrebna još jedna učionica. Nastavničko vijeće je 1965, godine donijelo odluku da svi zaposleni u školi izdvoje od svojih skromnih primanja po 5 000 dinara za adaptaciju škole. Njima su se pridružili članovi školskog odbora i dio roditelja pa je ove školske godine završena potrebna učionica, a nabavljena su i određena nastavna sredstva.

1963. izvršena je adaptacija školskih zgrada u Gorani i Dabezićima. Pošto je Opština Bar odobrila samo 500 000 dinara za opravku krova u Gorani, od dobijenih sredstava kupuje se neophodan materijal za obije škole, a roditelji obezbjeđuju krovnu građu u Gorani i kreč i pijesak u Dabezićima i sve to ugrađuju dobrovoljnim radom.

Škola u Dabezićima 1964 - 1974

U poslijeratnom perioda škole u Mrkojevićima su centri opismenjavanja, kulturne i javne djelatnosti. Odmah po oslobođenju organizovani su tečajevi opismenjavanja. Osim toga svakog mjeseca drže se po tri predavanja, a predavači su učitelji i društveno – politički i zdravstveni radnici iz grada. Od 1952. godine počinje sa radom kulturno – prosvjetno društvo. Otvara se Narodna čitaonica koju knjigama snadbjeva Savjet za prosvjetu. Otvara se i Narodni univerzitet koji organizuje predavanja na različite teme. Zaposleni u školi su aktivno učestvovali u njegovom radu kao organizatori i predavači, a za teme iz političkog života su angažovani i profesionalni predavači. Škola, uz pomoć Crvenog krsta koji nabavlja opremu i materijal za rad, otvara i tečaj domaćinstva.

U ovom periodu počinje i vannastavni rad sa učenicima: osnivaju se dramska i folklorna sekcija, ozelenjava dvorište i uređuje školski voćnjak, a učenici starijih razreda učestvuju u humanitarnim akcijama.

Od 1964. godine se kao događaj od posebnog značaja na kraju nastavne godine proslavlja Dan škole. Za Mrkojeviće je to poseban praznik. Toga dana su svi Mrkojevići, bez obzira da li imaju djecu školskog uzrasta ili ne dolazili u školu. Nastavnici i učenici  su sa podjednakim uzbuđenjem željeli da pokažu rezultate svog rada. To je bila prilika i da se nagrade najuspješniji. Nagrada je obično bila knjiga, ali sama činjenica da ste pohvaljeni pred nekoliko stotina svojih komšija je vrednija od bilo koje nagrade.

Baš kad su stvoreni podnošljivi uslovi za rad škola zemljotres 1968. godine sve vraća na početak. Potpuno su uništene školske zgrade u Pečuricama, Dobroj Vodi i Gorani. Reakcija šire društvene zajednice bila je munjevita. Pomoć školi i učenicima poslale su 22 škole i organizacije iz svih krajeva Jugoslavije. Građani Nikšića poklanjaju montažni školski objekat u kome je nastava počela poslije svega 45 dana od početka radova. U znak zahvalnosti i poštovanja škola u periodu 1968 – 1985 mijenja ime u Osnovna škola „Nikšić“.

Montažni objekat je bio samo privremeno riješenje. Sredstvima solidarnosti građana Vojvodine i Fonda za otklanjanje posljedica od zemljotresa sagrađena je sadašnja školska zgrada u Pečuricama. Predračunska vrijednost radova iznosila je 1 500 000 dinara, a radovi su završeni 1973. godine.

Područne škole su takođe pretrpjele značajna oštećenja i zahtjevale su sanaciju ili izgradnju novih objekata. Područna škola u Kunjama sagrađena je 1971. Za sanaciju škole u Dobroj Vodi Fond za obnovu i Zajednica obrazovanja nijesu imale sredstava pa je škola sama finansirala njenu sanaciju iz fonda osiguranja namijenjenog obnovi inventara i učila. Radovi su završeni iste godine. Za škole u Dabezićima i Gorani nije bilo sredstava pa škola u Dabezićima nastavlja rad u privatnoj kući, a škola u Gorani u montažnoj baraci koju je podiglo Komunalno preduzeće iz Bara.

Sredstvima Fonda za obnovu škola je dobila šest montažnih stanova (tri u Pečuricama i po jedan u Dobroj Vodi, Kunjama i Gorani) pa je, uz tri postojeća ukupno raspolagala sa devet stanova što joj je omogućavalo da privuče kvalitetan nastavni kadar.

Sedamdesetih godina prošlog vijeka otpočelo je ograđivanje i uređivanje školskih dvorišta. Nastavnici, roditelji i učenici su zajedničkim snagama uređivali dvorišta škola u Dabezićima, Dobroj Vodi, Kunjama, Gorani i Pečuricama. Tako je npr. 1974. dvorište škole u Pečuricama prošireno za 70 kvadrata, sportski tereni za 150 kvadrata, betonirano 45 metara staza i stepenice i zasađeno 50 sadnica. Uz finansijsku pomoć Mjesne zajednice i uz dobrovoljni rad nastavnika i učenika 1976. godine je betoniran sportski teren sa tri reda tribina sa istočne i zapadne strane. Ovaj teren je, u nedostatku adekvatnijeg prostora, već 40 godina, poprište svih važnijih sportskih i kulturno – zabavnih manifestacija u Mrkojevićima, i zahtjeva hitnu rekonstrukciju da nebi došlo do njegovog urušavanja što može ugroziti i sam školski objekat.

Sportski teren koji je u upotrebi od 1976

Zemljotres 1979.  u manjoj mjeri je oštetio matičnu školu u Pečuricama i školu u Kunjama pa je u njima poslije kraće pauze nastavljen rad. U ostalim selima sagrađeni su školski objekti montažnog tipa (u Gorani, Dabezićima i Dobroj Vodi). Škola u Gorani je svečano otvorena 27. avgusta iste godine i bila je prva škola u postradalom području koja je obnovljena poslije zemljotresa.

1983.godine je preduzeće „Put“ iz Sarajeva asfaltiralo rukometno igralište. Te godine su nabavljene i sprave za gimnastiku pa je škola po izvještaju prosvjetnog savjetnika Radovana Pavićevića mogla služiti kao primjer drugim školama po odnosu prema fizičkoj kulturi. Za razvoj školskog sporta u Mrkojevićima i brojne nagrade na opštinskim i republičkim takmičenjima najveće zasluge ima nastavnica Milijana Šabović. Po izvještajima prosvjetnih savjetnika škola je bilo izuzetno dobro opremljena nastavnim sredstvima, a poseban utisak ostavljala je činjenica da je isti nivo opremljenosti matične i područnih škola.

Škole u Gorani (1979- 2006)
Škole u Dabezićima ( 1979 – 2003)

Savremeni razvoj škole

Uspješan rad škole i njen doprinos razvoju lokalne zajednice prepoznat je i nagrađen.  Za izuzetne rezultate u oblasti obrazovanja i vaspitanja škola 1980 godine dobija Nagradu oslobođenja Bara. 1985. godine proslavlja 100 godina postojanja i tom prilikom je odlikovana Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima. Jubilej je bio povod za sanaciju zgrade prve škole u Pečuricama.  1987 dobila je priznanje Stana Tomašević Arnesen.

1990. godine škola dobija najveće priznanje za oblast obrazovanja – nagradu „Oktoih“. U obrazloženju nagrade, pored ostalog, je navedeno „Škola je u potpunosti uspjela da se poveže sa društvenom sredinom, da je emancipuje, da je uzdigne na zavidan obrazovni i kulturni nivo. Njena otvorenost prema sredini je istovremeno i njena bitna karakteristika, pa zahvaljujući tome ona postaje jezgro iz koga se mobilišu naučni, kulturni, javni i društveni radnici, inicijatori organizovanog života u mjesnoj zajednici i šire. Prilikom uručivanja nagrade Republički sekretar za nauku, kulturu i fizičku kulturu Miodrag Lekić je pored ostalog istakao: „Tokom 105 godina svog rada i postojanja ova škola je dala izvanredan doprinos obrazovanju i opismenjavanju ljudi ovoga kraja, očuvanju njegove kulture, govora i običaja. U svim presudnim vremenskim razdobljima ova uzorna ustanova je doprinjela očuvanju i širenju opšteljudskih vrijednosti, patriotskih osjećanja i duha jugoslovenstva.“

Proslava Dana škole 1985 godine

Dobročinstvo – oslonac savremenog razvoja škole

Za razliku od prethodnog perioda kada je škola prvenstveno bila upućena na podršku opštine i države, a u nedostatku njihove podrške bila prepuštena entuzijazmu uprave škole, nastavnika, roditelja i mještana, u savremenom razvoju škola dobija podršku još dva veoma važna oslonca: privrednika iz ovog kraja i naših iseljenika. Oni su nezaobilazni učesnici, a veoma često i pokretači infrastrukturnih ulaganja u školi. Broj donatora u pojedinim projektima je veći od sto, a iznos uloženih sredstava se mjeri stotinama hiljada eura. Među stotinama donacija, teško je po nekom kriterijumu izdojiti one najvrednije, ali me forma rada primorava da to učinim uz izvinjenje svima koje neću pomenuti ovom prilikom, a dali su nemjerljiv doprinos razvoju škole.

Prepoznavši prevoz iz udaljenih sela kao trajni problem u funkcionisanju škole iseljenici i mještani su 1999. godine prikupili potrebna sredstva i kupili autobus za prevoz učenika. Vrijednost investicije je bila 17. 959 maraka.

Za rješavanje problema vodosnadbjevanja matične škole iseljenik Bećir Vulić je donirao 14 400 dolara 2000. godine. Izgradnja rezervoara za vodu, otvorila je mogućnost da se izgradi sanitarni čvor unutar objekta. 2003. godine. iseljenik Husein Pelinković je sa sinovima Ljumnijom i Drgutom finansirao izgradnju i opremanje sanitarnih prostorija u školi u vrijednosti 21 400 dolara.

 

2001.godine iseljenici su finansirali zamjenu bravarije (124 donatora -34 700 dolara ), i pomogli, sa Ministarstvima kulture, pomorstva, Opštinom Bar i privrednicima grada, štampanje monografije Ethema Peročevića „Školstvo u Mrkovićima 1885 – 2000“.

 

Razvoj savremenih tehnologija omogućio je njihovu primjenu u nastavi. 2002. godine iseljenici su opremili informatički kabinet sa 12 računara. Time je ova škola među prvima u Crnoj Gori imala savremeni informatički kabinet.

 

Lokalni odbor IRD-a je 2002. iz fonda USAID-a obezbjedio oko 18 000 dolara za sanaciju krova škole u Pečuricama.

 

Rekonstrukcija elektro- mreže u matičnoj školi je izvedena 2006. godine a sredstva su obezbijedili iseljenici (6 300 dolara). 2007. je  ugrađenocentralnogrijanje u područnojškoli Dobra Vodakoje je finansiraoHajdarDakoŠabović (8 000 dolara). SljedećegodineMinistarstvoprosvjetefinansirasavremenogrijanje u matičnojškoli (34 000 eura).

 

Zub vremena i novi standardi nametnuli su potrebu za igradnjom novih školskih zgrada za područne škole.2003. godine završena je školska zgrada u Dobroj Vodi. Ukupna vrijednost radova je oko 175 000 eura. Oko 40 % sredstava obezbijedila je Vlada Crne Gore. Barska preduzeća „Zavod za izgradnju Bara“, „Put“, „Luka Bar“ i splitski „Pomgrad“ donirali su 40 % sredstava, dok su preostali iznos obezbijedili Opština Bar, iseljenici i mještani. 2006. je temeljno sanirana školska zgrada područne škole u Kunjama. Radove su finansirali iseljenici ( 15 900 dolara), mještani  i Vlada Crne Gore. Iste godine je izgrađena je nova školska zgrada u Gorani. Na inicijativu NVO „Mrkojevići“ za svega godinu dana prikupljena su sredstva i podignuta nova školska zgrada. Vlada Crne Gore je donirala 40 000 eura i namještaj za školu, Opština Bar 20 000 eura, iseljenici 53 600 dolara i 1300 eura,  mještani 3 640 eura i 1650 dolara. Ukupno je bilo 176 donatora u novcu, a sa onim koji su donirali materijal i pomogli u radu preko 200.

 

Partnerski odnos Osnovne škole i NVO “Mrkojevići”, isokazao se kroz više projekata. 2004. godine u školi u Pečuricama je otvoreno područno odjeljenje vrtića “Vukosava Ivanović Mašanović”. Sljedeće godine ofarbana je fasada matične škole. U školi se organizuje kurs računara, promocije knjiga, likovne izložbe, sportske igre. Kroz organizaciju „Dana Mrkojevića“, obezbjeđuju se sredstva za postavljanje rasvjete na sportske terene, nabavlja se sportska oprema koja ostaje na korišćenje školi, a poslije jedne likovne kolonije, desetak radova poznatih slikara sa prostora bivše Jugoslavije je poklonjeno školi. Škola je sa NVO „Mrkojevići“ i uz pomoć donatora 2006. godine bila izdavač knjige Muharema Muratovića „Miris zavičaja – iseljenici iz Mrkojevića“. Knjiga predstavlja svojevrsni dug prema svima onima koji daleko od svog zavičaja nose zavičaj u srcu i nesebično mu priskaču u pomoć kad god je to potrebno.

 

Neophodnost korištenja savremenih tehnologija i stvaranje uslova za djecu sa posebnim potrebama iziskivali su nove investicije. 2009. godine kroz donaciju Telekoma uveden je bežični internet u matičnoj školi. Narednih godina je kroz pojedinačne donacije obezbijeđeno nekoliko računara, laptopova i lcd televizora koji se koriste u nastavi.2014. godine je završena nadogradnja prizemne etaže i sanitarnog čvora matične škole sa pristupnom rampom za osobe smanjene pokretljivosti.Sredstva je obezbijedilo Ministarstvo prosvjete, a ukupna investicija premašuje 260000 eura.

 

Uspješnu saradnju lokalne zajednice i škole najbolje odslikava posljednji primjer. U septembru 2016. goine Savjet roditelja je pokrenuo, a Školski odbor podržao inicijativu za sanaciju školske zgrade u Dobroj Vodi. Za samo mjesec dana mještani Mrkojevića, privrednici iz ovog kraja i naši iseljenici prikupili preko 12 000 eura. Tim sredstvima je u potpunosti sanirana školska zgrada u Dobroj Vodi.

 

Osnovna škola „Mrkojevići“ nebi bila to što danas jeste da generacije prosvjetnih radnika nijesu utkale sebe u  njen razvoj. Ljetopis škole je prepun uspomena, dragocjenih poruka i primjera uspješne pedagoške prakse što je od velike koristi sadašnjim generacijama nastavnika i učenika. Škola je danas prepoznata po tome, što, za razliku od gradskih škola, uspijeva da sačuva tradicionalne vrijednosti, a da pri tom njeni učenici steknu potrebna znanja i vještine za razvoj svestrane ličnosti.

Literatura:

  1. Ethem Peročević, Školstvo u Mrkovićima 1885 – 2000, Bar, 2000.
  2. Muharem Muratović, Miris zavičaja – iseljenici iz Mrkojevića, Mrkojevići, 2006.
  3. Savo Lekić, Razvoj prosvjete i školstva u barskoj opštini, Bar, 2005.
  4. Godišnji planovi rada Osnovne škole “Mrkojevići”.